Danas, u ponedjeljak, 28. rujna, kada je pitanje plaća i uvjeta rada ponovno snažno prisutno u javnosti zbog štrajka radnika javnog prijevoza, Novi sindikat održao je u Novinarskom domu okrugli stol pod nazivom „Dostojanstvena plaća – pravo, a ne utopija“.
U raspravi su sudjelovali koordinatorica za dostojanstvene plaće međunarodne mreže Clean Clothes Campaign Anne Bienias, predsjednik Novog sindikata Mario Iveković te Anita Zirdum, v. d. ravnateljice Uprave za rad i zaštitu na radu u Ministarstvu rada. Raspravu je moderirala Ineke Zeldenrust, koordinatorica Međunarodnog ureda Clean Clothes kampanje.
Okrugli stol nastavak je međunarodne konferencije organizirane u Hotelu Novi Zagreb na Laništu, kojom je obilježen 3. Međunarodni dan dostojanstvene plaće. Na konferenciji su predstavljeni preliminarni rezultati istraživanja prema kojima bi dostojanstvena plaća u Hrvatskoj trebala iznositi više od 3.000 eura.
Novi sindikat: Bez jasnog mjerila, rasprava o tome koliko je radniku dovoljno ostaje proizvoljna
Središnje pitanje rasprave, usmjereno prema predstavnici Ministarstva rada Aniti Zirdum, bilo je zašto Hrvatska, iako Ustav jamči pravo zaposlenog na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život, još uvijek nema službeni izračun koliko je za takav život zapravo potrebno. Zirdum je navela da bi iznenadno preveliko povećanje plaća moglo poremetiti tržište.
Odgovarajući na njezinu tvrdnju, predsjednik Novog sindikata Mario Iveković naglasio je da nitko ne očekuje da plaće već sutra narastu na 3.000 eura, ali da bez jasnog izračuna i cilja nije moguće ozbiljno raspravljati o tome koliko radniku treba za dostojanstven život, jer ćemo završiti s paušalnim iznosima.
Također je naglasio da dostojanstvene plaće nemamo i zato što su poremećaji na tržištu posljednjih godina omogućili kompanijama ostvarivanje enormnih profita. Za primjer zemlje sa značajnim porastom plaća naveo je Sloveniju, gdje je Vlada jednostavno donijela odluku, a nije se dogodilo ništa, osim što su radnici dobili veće plaće.
Prema njegovim riječima, dostojanstvena plaća mora omogućiti radniku da riješi pitanje stanovanja ili plati najamninu, da ne mora kupovati lošiju hranu i razmišljati može li si priuštiti nešto kvalitetnije, da podmiri sve osnovne životne potrebe i pritom dio prihoda može uštedjeti.
Naglasio je i da problem nije samo u visini plaća, nego i u raspodjeli profita.
„Postoji jako puno poslodavaca koji mogu platiti više i već isplaćuju ogromne bonuse menadžerima. Ali, ako se minimalna plaća ne diže, zašto bi oni radnike plaćali više ako ih mogu platiti manje?“, rekao je Iveković, istaknuvši važnost povećavanja minimalne plaće.
Podsjetio je da povećanje minimalne plaće stvara pritisak i na rast ostalih plaća. Ako najniže plaćeni radnik prima 800 eura, teško je očekivati da će stručniji ili kvalificiraniji radnik dugoročno prihvaćati tek neznatno veći iznos.
Iveković je odbacio i često ponavljanu tvrdnju da plaće mogu rasti tek kada poraste produktivnost. U globalnim lancima opskrbe radnik može proizvoditi vrlo mnogo, kao u tekstilnoj industriji, dok kompanije i brendovi istodobno dobavljačima nameću vrlo niske cijene i tako ograničavaju prostor za rast plaća.
Kompanije iz EU moraju odgovarati i za ono što se događa izvan EU
Predstavnica Clean Clothes kampanje Anne Bienias naglasila je da se upravo zato pitanje dostojanstvene plaće ne može promatrati samo unutar granica pojedine države.
Tekstilna industrija i dalje zapošljava milijune radnika, dok najveći međunarodni brendovi ostvaruju velike prihode i profite preko leđa radnika iz proizvodnih zemalja. Istovremeno, ti radnici i dalje ne primaju plaću dovoljnu za osnovne životne potrebe.
Kao primjer naveden je Bangladeš, jedna od najvećih svjetskih proizvodnih baza tekstilne industrije, gdje su radničke plaće i dalje iznimno niske. U raspravi je istaknuto i da se cijene koje međunarodni brendovi plaćaju za proizvodnju pojedinih odjevnih predmeta u Bangladešu praktički nisu mijenjale posljednjih 25 godina, unatoč rastu troškova života.
Bienias je upozorila da su tijekom proteklih desetljeća brojni modni brendovi javno obećavali dostojanstvene plaće, ali se dobrovoljna obećanja nisu pokazala dovoljnima. Zato su potrebni provedivi i pravno obvezujući mehanizmi, uz podršku lokalnim sindikatima i radnicima koji se organiziraju u proizvodnim zemljama.
Iveković je dodao da Europska unija ne može određivati plaće u zemljama poput Bangladeša, ali može propisati odgovornost kompanija koje posluju na europskom tržištu, a proizvodnju organiziraju izvan EU.
Drugim riječima, europske kompanije ne mogu svoju odgovornost završiti na granici Europske unije ako se njihov profit temelji na radu ljudi u drugim dijelovima svijeta.
Predstavnica Vlade Anita Zirdum istaknula je potrebu za snažnim tripartitnim dijalogom između države, sindikata i poslodavaca te navela da država i lokalne zajednice na životni standard mogu utjecati i smanjenjem troškova života kroz javne usluge poput prijevoza, udžbenika i drugih oblika pomoći.
Na to je iz publike upozoreno da su lokalne zajednice često preslabe za takve intervencije te da najveću moć i odgovornost ipak ima država.
Dostojanstvena plaća ne može ostati pravo samo na papiru
Za kraj, budući da je pravo na plaću koja omogućuje slobodan i dostojan život zapisano u Ustavu RH, zaključeno je da je država ta koja mora imati odgovor na jednostavno pitanje – koliko košta dostojanstven život.
K tome, dostojanstvena plaća ne može biti tema koju se otvara samo kada radnici štrajkaju, kada rastu cijene ili kada se ponovno pokaže da plaće ne prate troškove života.
Za Novi sindikat prvi je korak jasan: Hrvatska mora utvrditi vjerodostojan izračun dostojanstvene plaće, pratiti koliko su stvarne plaće udaljene od tog iznosa i krenuti ozbiljnim koracima prema smanjivanju tog jaza.
Plaća od koje se može živjeti nije luksuz niti utopija. To je pravo koje hrvatskim radnicima već jamči Ustav.
