„U zadnjih deset godina, otkako se bavim modnom industrijom, pitanje kako izgleda njezina budućnost jedno je od vodećih. I jedno od onih na koje se odgovor neprestano mijenja. Nakon gotovo desetljeća bavljenja tom temom još nemam potpun odgovor. Zbog toga danas razgovaramo o tome kako zamišljamo pravednu budućnost tekstilne industrije“, započela je modna aktivistica Tena Lavrenčić (Thinking Threads), moderatorica tribine, jučerašnji razgovor održan u Klubu Mama u Zagrebu, u organizaciji Novog sindikata.

Povod razgovoru nazvanom „Moda nakon brze mode“ bilo je predstavljanje rezultata istraživanja tekstilne industrije koje je Novi sindikat proveo u suradnji s Clean Clothes kampanjom, međunarodnom mrežom više od 250 udruga i sindikata koji se zalažu za bolje uvjete u tekstilnoj industriji. Cilj je bio razgovarati o uvjetima rada i trenutačnom modelu modne industrije, a polazišna točka za razgovor bile su etikete na odjeći.

Zato je u ulaznom prostoru Kluba Mama postavljena mini izložba. Sadržavala je nekoliko košulja s etiketama brendova i citatima radnica tvornica Orljave i Leonarde o njihovim radnim uvjetima, radničke kute te etikete na kojima je ispisana skrivena cijena brze mode, primjerice toplinski valovi, urušavanja tvornica i suše, a s druge strane objašnjen je njihov utjecaj na radnike. Na drugoj majici na preklopnim zakrpama navedene su najbitnije stavke potrebne za proizvodnju majice, a s unutarnje strane objašnjena je razlika u proizvodnji u inudstriji brze i spore mode.

Moderatorica je najprije zamolila prisutne da pogledaju sadržaj etiketa na nekoliko komada odjeće. Sudionici su istaknuli da ne vjeruju potpuno sastavu koji je naveden jer, čak i kada piše 100 posto pamuk, ta informacija ne mora biti točna. Isto vrijedi i za navedenu zemlju proizvodnje. U njoj je često napravljen tek posljednji korak, dok materijali ili cjelokupno šivanje mogu dolaziti iz azijskih zemalja, uz dječji rad i veliko izrabljivanje. To znači da etiketa „Made in Europe“ ne jamči da je proizvod napravljen u dobrim uvjetima.

Zaključak ovog interaktivnog dijela bio je da nam etiketa govori sastav i mjesto proizvodnje. „Ali čak ni to ne govori precizno i točno. Ne govori gotovo ništa o ljudima koji su taj komad izradili ni o njegovu stvarnom utjecaju na okoliš. A to ćemo čuti iz istraživanja“, rekla je Lavrenčić.

Prvo opsežno istraživanje tekstilne industrije u Hrvatskoj Novi sindikat proveo je 2019. godine, ponovljeno je 2025., a usporedbu je predstavila Ana Vragolović, koordinatorica istraživanja. Rekla je da je najočitija promjena drastičan pad broja radnika. Tako je 2019. u industriji tekstila, odjeće, kože i obuće bilo nešto više od 24 tisuće radnika, a prema posljednjim dostupnim podacima danas ih je oko 15 tisuća i to samo 6 tisuća u proizvodnji odjeće.

„Broj pada jer se tvornice zatvaraju. Smanjio se i popis stranih modnih brendova za koje se šivalo u našim pogonima, što znači da su brendovi otišli. Među najpoznatijima su njemački brend Olymp, za koji su šivale radnice požeške Orljave, Hugo Boss, za koji su proizvodile radnice u Krapini, te talijanski Benetton, koji je 2025. zatvorio glavni pogon u Osijeku. Posljedično se zatvorilo i nekoliko manjih kooperantskih tvrtki. Jedna od njih je Leonarda iz Daruvara, čije se radnice zajedno s Novim sindikatom bore za svoje otpremnine.“

Što se tiče radnih uvjeta u preostalim pogonima, oni su i dalje vrlo slični onima od prije pet godina, navela je Vragolović. „Plaće su i dalje niske i nedovoljne. Iako je Vlada povećavala minimalnu plaću, troškovi života su porasli. I dalje se ne ulaže u pogone i opremu, a radnice su često izložene dugotrajnom radu u istom položaju, ponavljajućim pokretima i stalnom pritisku da ispune visoke norme. Kronični bolovi u leđima, nogama, ramenima i vratu te problemi s kralježnicom i zglobovima njihova su svakodnevica“, istaknula je.

Matea Grgurinović, novinarka Faktografa i Klimatskog portala, rekla je da problem nije samo u Hrvatskoj, nego u modelu prema kojem funkcionira današnja modna industrija. Riječ je o modelu brze mode, u kojem modne kompanije imaju moć, dok se tvornice i njihovi dobavljači natječu tko će proizvoditi jeftinije kako bi opstali. U takvom modelu komad odjeće plaćen je samo nekoliko eura, a iz tog iznosa treba pokriti cjelokupni trošak proizvodnje i režije, zbog čega se najčešće štedi na plaćama, a radnici su pod stalnim pritiskom da ispune normu.

Uz sve to, posljednjih se godina otvorila još jedna tema koja snažno utječe na radnice – klimatske promjene.

„Tekstilne radnice rade u sve težim uvjetima, posebno u zemljama Globalnog juga. Danas ni o jednoj temi ne možemo govoriti, a da ne govorimo o klimatskim promjenama. U kontekstu modne industrije često se govori o održivosti, zagađenju koje ta industrija uzrokuje ili boljim materijalima. Ali radnička prava najčešće ispadaju iz fokusa, a upravo bi ona trebala biti temelj pravedne tranzicije“, istaknula je Grgurinović.

Potom je pojasnila utjecaj klimatskih promjena na radnike: „Iako je tekstilna industrija uvijek bila radno intenzivna, važno je istaknuti da se uvjeti rada zbog klimatskih promjena pogoršavaju. Uvjeti su toliko teški da deseci, pa i stotine radnica znaju gubiti svijest. Česte su ozljede zbog gubitka koncentracije, dehidracija i snažan umor, pa i kožna oboljenja zbog korištenja pesticida pri uzgoju biljaka poput pamuka. Sve češći ekstremni klimatski događaji, poput poplava ili odrona, uništavaju pogone. Uz direktnu ugrozu života radnica, to za njih znači i gubitak prihoda.“

Upravo zbog takvih teških uvjeta kampanja Clean Clothes izradila je Manifest o pravednoj tranziciji, u kojemu je navedeno devet načela pravedne tranzicije. Među najvažnijima su dostojanstveni i sigurni uvjeti rada, dostojanstvene plaće, socijalna zaštita i pravo radnika da sudjeluju u odlukama koje utječu na njihov posao.

„Pravedna tranzicija znači prelazak na održiviju i ekološki prihvatljiviju industriju, ali tako da radnici ne snose najveći teret tih promjena. U tekstilnoj industriji to znači da smanjenje proizvodnje, uvođenje novih tehnologija ili zatvaranje tvornica ne bi smjeli radnike jednostavno ostaviti bez posla i prihoda. Trebalo bi im omogućiti prekvalifikaciju, otpremnine i druge oblike zaštite. Istodobno, kompanije bi trebale snositi veću odgovornost za radne uvjete i štetu koju uzrokuju ljudima i okolišu“, rekla je Vragolović.

Na kraju su sudionice rekle da zamišljaju budućnost industrije u kojoj će znanje naših radnica biti sačuvano i u kojoj će se proizvoditi manje, ali kvalitetnije odjeće. Zamišljaju i bolje radne uvjete, bez bezbrojnih radnih sati, te radnice koje za svoj posao primaju dostojanstvene plaće.