Potplaćenost, teški radni uvjeti i kršenja ljudskih i radničkih prava surova su realnost hrvatske tekstilne industrije. U tekstu donosimo izvještaj s predstavljanja rezultata istraživanja o uvjetima rada i okruglog stola na kojemu se raspravljamo o jednom od načina kako poboljšati uvjete - uvođenju zakonskih mehanizama koji bi velike modne kompanije, glavne krivce za niske proizvodne cijene robe, obvezali na isplatu iznosa dovoljnog za osiguranje dostojanstvenih plaća.

U utorak, 30. 6. u dvorani Matice hrvatskih sindikata (Florijana Andrašeca 18A) predstavljeni su rezultati istraživanja o tekstilnoj industriji u Hrvatskoj, provedenog prema jedinstvenoj metodologiji globalne mreže Clean Clothes Campaign (CCC).

U kakvim uvjetima rade radnice, kolika je razlika između plaće koju radnici primaju (najčešće minimalca) i plaće koju bi trebali primati (dostojanstvena plaća/living wage), kakvo je stanje radničkih i ljudskih prava i koji su problemi sindikalnog organiziranja teme su kojima se bavi istraživanje. O rezultatima su govorili istraživačica Ana Vragolović i glavni tajnik Novog sindikata Tomislav Kiš.

Vragolović je na početku dala osnovne podatke o današnjoj industriji odjeće – zapošljava nešto više od 11.000 radnika, a rascjepkana je na 832 tvrtke za proizvodnju. Svodi se uglavnom na doradne poslove za strane naručitelje, najviše talijanske i njemačke modne kompanije, koje plaćaju niske cijene proizvoda, što utječe na plaće radnica i radnika. Benetton, Hugo Boss i Olymp neki su od najvećih modnih kompanija za koje se proizvodi.

Radnice uglavnom rade za minimalnu plaću – prosječna plaća koju primaju je oko 3000 kuna (405 – 418 eura), a iznos dostojanstvene plaće koji bi trebali primati je tri puta veći – 1246 eura. To znači da na različite načine moraju krpati kraj s krajem – neke rade na crno ili poslove u fušu do kojih uspiju doći, neke šivaju i rade popravke za poznanike. Intervjuirani radnici nisu znali koliko košta ulaznica za kino ili obrok u restoranu, a mnogi nisu minimalno par godina bili na putovanju izvan mjesta gdje žive. Te činjenice ukazuju na njihovo siromaštvo.

Osim što se članak 55. Ustava RH, koji garantira svakom radniku  “pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život”, ne poštuje, česta su i kršenja drugih prava. Dio radnika subotom mora dovršavati posao ili ostajati oko sat vremena duže redovnim radnim danima da dovrše narudžbe. Prekovremeni se često ne bilježe i ne plaćaju, a ako se plaćaju naknada je minimalna. U jednoj tvornici bilježe se kao ‘nagrada’, a ne kao prekovremeni rad. Na taj način poslodavac može manipulirati iznosom koji će platiti radnicima, jer nagrada nije određena zakonom, a još k tome pripada u neoporezivi dio plaće, pa poslodavac tako štedi.

Dodaci na plaću poput naknade za prijevoz, noćni rad, topli obrok, otežane uvjete rada, porast plaće po godinama staža i dr. u tvrtkama u kojima je istraživanje rađeno uglavnom se ne isplaćuju. Putni troškovi se u većini slučajeva plaćaju djelomično ili u obliku bona koji se može potrošiti samo u tvorničkoj trgovini. Odlazak na bolovanje ili godišnji se otežavaju, a u jednoj firmi poslodavac prijeti neisplatom regresa i božićnice ako je radnik bio na bolovanju više od 15 dana.

“Rad subotom plaćen je jako slabo. Dobijemo bonove za putne troškove, ali ih ne možemo iskoristiti jer se mogu upotrijebiti samo za kupnju košulja koje ne nosimo. Putujem autom petnaestak kilometara u jednom smjeru. Od svoje jadne plaće kupim gorivo i hranu. Ne znamo što su božićnice i uskrsnice. Ne možemo osnovne troškove pokriti s plaćom, ne znam gdje bih počela nabrajati. Pola ode na prijevoz, osobnu higijenu, i to je to. Da to bar nije rad na normu, u kojem glavu ne dižeš, nego samo razmišljaš hoćeš li ili nećeš napraviti normu do kraja”, citirala je Vragolović jednu radnicu.

Osim navedenog, higijenski uvjeti u tvornicama su jako loši, štedi se na higijenskim potrepštinama, nema dovoljno WC-a na broj radnika i ne čiste se dovoljno često. Dugi radni sati i neadekvatna zaštita na radu uzrokuju zdravstvene probleme. Neki od njih su bolovi u leđima, proširene vene, uklještenje živaca, upale očiju i ušiju, iritacija kože, očiju i dišnih puteva zbog prašine itd.

Glavni tajnik Novog sindikata Tomislav Kiš prokomentirao je rezultate istraživanja, a najprije je objasnio čime se bavi međunarodna organizacija Clean Clothes kampanja, tj. na hrvatskom „Kampanja za čistu odjeću“. „Naziv 'Clean Clothes' podrazumijeva da odjeća koja se proizvodi u tekstilnim tvornicama mora biti proizvedena na čist način. Naš fokus je da radnici u proizvodnom lancu dobiju ono što zaslužuju. To je jedno od temeljnih ljudskih prava – da od svog rada dostojanstveno žive. Radnici u Hrvatskoj i šire ne žive dostojanstveno. Istraživanje koje je Hrvatski centar za radničku solidarnost proveo rezultiralo je knjižicom koja dokumentira život  radnika.

Podaci u njoj su podaci koje svaki sindikalac koji se bavi tekstilom zna. Oni nisu iznenađujući, ali izuzetna njihova korist je u tome što je sve stavljeno na jedno mjesto izuzetno precizno. To je materijal s kojim se može ući u argumentiranu raspravu. Koristiti ga možemo upravo tako – u raspravama, recimo o dostojanstvenoj plaći. Dostojanstvena plaća nije sindikalna košarica ili nešto što se izvuće iz prsta, nego postoji metodologija za izračun koju je kroz godine razvila Clean Clothes kampanja, koja obuhvaća sve nužne životne troškove koje sada radnici ne mogu pokriti – prehranu, rentu, režije, normalno grijanje zimi, odjeću i obuću, zdravstvene i higijenske troškove te nešto uštede za izvanredne prilike. Kao sindikat želimo se boriti da niti jedan radnik ne bude bez dostojanstvene plaće.“

Kiš je rekao da direktori tvornica na našim prostorima uglavnom imaju praznu kasu, jer se u bespoštednoj konkurentskoj borbi ne bore tko će bolje i kvalitenije nego tko će jeftinije. „Kad se s tim krene, ne zna se gdje je dno. Hrvati rade jeftinije od Nijemaca, Makedonci od nas, a profitiraju uglavnom vlasnici modnih brendova – Hugo Boss, Zara i drugi. Što je radnik manje plaćen, njihov profit je veći. Mi smo došli do izračuna da bi radnik u Hrvatskoj i zemljama u okruženju mogao živjeti dostojanstveno kad bi brendovi plaćali samo 50-60 centi veću cijenu po proizvodu.“

Također je naglasio svrhu istraživanja: „da imamo bazu za raspravu i argumentaciju i da u suradnji s kolegama napravimo da dostojanstvena plaća u Europi bude bazična plaća.“

Moderatorica predstavljanja Danica Juričić Spasović istaknula je da je važno ukazati na zakonodavnu obvezujuću odgovornost modnih kompanija, odnosno putem zakona obvezati modne kompanije na odgovornost prema uvjetima rada i radničkim plaćama u njihovom proizvodnom lancu, i koliko su mala ulaganja potrebna da radnici ne rade u ponižavajućim uvjetima i da se stanje poboljša.

Za kraj, Kiš je rekao da će Novi sindikat zagovarati ozakonjivanje dostojanstvene plaće na području EU, da dostojanstvena plaća svuda postane ono što je ovog časa zakonski minimalac, samo u bitno većem iznosu. „Cilj nam je i promijeniti zakone u Hrvatskoj, da se dostojanstvena plaća može implementirati. Vjerojatno će biti prigovora da se to sada ne može, ali mi vjerujemo da može i mora. To je baza za sindikalni posao i olakšava kolektivno pregovaranje. Mi želimo preskočiti granice, kapital ih ne poznaje, međutim, sindikalizam je zbog zakonskih regulativa prisiljen prepoznati ih. Zbo toga želimo stvoriti situaciju da se kolektivni ugovori mogu potpisati s brendovima i tražimo uspostavu zakonskog mehanizma koji bi to omogućio. Zahvaljujući provedenom istraživanju imamo i brojku oko koje se možemo postaviti – 1246 eura za dostojanstvenu plaću. Imamo početnu točku za pregovore.“

Nakon predstavljanja rezultata istraživanja održan je okrugli stol na temu korporativne odgovornosti. Sudionici su bili Agnes Jongerius, nizozemska zastupnica u Europskom parlamentu, Tatjana Vlasić, savjetnica pučke pravobraniteljice Republike Hrvatske za promicanje ljudskih prava, Stefan Aleksić, aktivist za ljudska prava iz udruge Centar za politike emancipacije, Srbija, Marija Todorovska, aktivistica za ljudska prava iz udruge La Strada, Makedonija i Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata.

Na početku je objašnjeno što je to korporativna odgovornost – radi se o odgovornosti tvrtki i modnih brendova prema poštivanju radničkih i ljudskih prava zaposlenih u njihovih dobavnim lancima, bez obzira na to da li je riječ o tvrtkama koje neposredno zapošljavaju (klasični poslodavac) ili se radi o naručitelju određenoga proizvoda (npr. brendu) koji posredno ima značajan utjecaj na politiku plaća i radne uvjete.

 Proizvodnja u mnogim sektorima danas ima međunarodni karakter (npr. tekstil, hrana, elektronika, automobilska industrija), pa stare metode uređivanja radno pravnih odnosa i kontrole poštivanja radničkih prava više ne mogu zadovoljiti potrebe i zaštitu temeljnih ljudskih i radničkih prava i nužno je uspostaviti nove mehanizme. Rasprava je uključivala i predlaganje rješenja o mogućnostima donošenja jedinstvenog zakona na razini Europske unije, koji bi kompanije obvezao na poštivanje ljudskih i radnih prava (Mandatory Human Rights Due Dilligence Law) i u skladu s time, osiguravanjem dostojanstvene plaće.

Predstavljanje rezultata istraživanja i raspravu na okruglom stolu možete pogledati na Youtube kanalu Novog sindikata.