“Današnja moda obećava održivost, savjesnost, pravednu i zelenu politiku, ali bez transparentnosti i plaća od kojih se može živjeti. Košulja od organskog materijala proizvedena za sirotinjske nadnice nije održiva niti bi trebala biti smatrana takvom” smatra Clean Clothes kampanja. Ta međunarodna organizacija koja se bori za prava radnika u tekstilnoj industriji razvila je Fashion Checker, alat koji daje podatke o dobavnim lancima i načinu proizvodnje velikih svjetskih brendova.

Globalna odjevna industrija zapošljava oko 60 milijuna radnika diljem svijeta, a 80 posto njih su žene. Dugi radni sati, neadekvatni uvjeti rada, zdravstveni problemi koje uzrokuju teški radni uvjeti i sirotinjske plaće realnost su tekstilnih radnica diljem svijeta.

“Imam problema sa želucem, bila sam na operaciji zbog loše prehrane, i moram paziti što jedem. Ali ne mogu si priuštiti kvalitetan obrok. Peciva koja nam donose u firmu su od otpadnog brašna”, rekla je jedna radnica iz Hrvatske istraživačima Clean Clothes kampanje (CCC), međunarodne organizacije koja se bori za prava radnika u tekstilnoj industriji.

Ova radnica i druge tekstilne radnice diljem svijeta većinom proizvode za velike modne brendove, odnosno kompanije koje ih posjeduju, a koje kontroliraju čitavu modnu industriju. Neki od njih su Zara, Mango, Bershka, H&M, Nike, adidas, Benetton i drugi, čija su sjedišta locirana uglavnom na zapadu Europe. Modni brendovi ostvaruju milijarde dolara profita preko leđa radnika, a to bogatstvo temelji se na jeftinom radu, što je jedan od uzroka mizernih plaća u tekstilnoj industriji, a posljedično i loših radnih uvjeta.

Modna industrija funkcionira tako da brendovi naručuju proizvode od tvornica iz niza zemalja. Te tvornice su njihovi dobavljači i međusobno su povezani ugovorima o proizvodnji. Neke tvornice su u vlasništvu brendova, ali to je rjeđa situacija, jer znači i veću odgovornost i veće troškove za brend u čijem je vlasništvu.

Brendovi plaćaju svojim dobavljačima za robu, no ta cijena je dosta niska, jer je njihov krajnji cilj zaraditi što više, a platiti što manje. Na taj se problem nadovezuje drugi - budući da dobavljačke firme također posluju na tržištu, odnosno imaju profitnu agendu, također prilagođavaju u svoju korist iznose koje im brendovi plaćaju za robu. Cijena koju brendovi plaćaju dobavljačima trebala bi pokriti tvorničke troškove proizvodnje, kupnju materijala za proizvodnju, slanje proizvoda, cijenu rada i profitnu maržu za tvornicu. Radnici ostaju uskraćeni, jer su njihove plaće trošak koji je najjednostavnije srezati.

Foto: CCC/Profil zemlje - Hrvatska 2020.

Drugi faktor koji utječe na niska materijalna prava tekstilnih radnica su zakonske minimalne plaće. Vlade zemalja u kojima se proizvodi odjeća za modnu industriju održavaju minimalne plaće na istoj razini u strahu da brendovi ne preusmjere narudžbe u zemlje gdje su troškovi rada još niži. Recimo, proizvodnja u Hrvatskoj prednost je njemačkim i talijanskim modnim brendovima, zbog blizine i članstva u EU (što znači da nema carina i sličnih troškova). No, ako plaća u Hrvatskoj previše poraste, brend će radije proizvodnju preseliti u neku drugu zemlju jeftine radne snage, poput Gruzije, ili čak u Aziju. To je realnost modne industrije, a znači da se minimalne plaće nikad ne podižu do egzistencijalne razine (u skladu s rastućim troškovima za osnovne potrebe).

K tome, za vrijeme pandemije koronavirusa mnogi brendovi dodatno su otežali radnički položaj: kad je nastupila karantena i posljedično zatvaranje trgovina u mnogim zemljama počeli su otkazivati ranije ugovorene narudžbe svojim dobavljačima kako ne bi imali “nepotrebne” gubitke. Pritom su tvornice u dobavnim lancima ostavljali bez načina da pokriju proizvodne troškove i radničke plaće. Mnoge tvornice su se zatvorile, a tisuće radnika dobilo je otkaze.

Plaće ispod linije siromaštva

Plaće u tekstilnoj industriji većinom se vrte oko zakonske minimalne plaće, s kojom radnice i radnici mogu pokriti tek dio životnih troškova.

“S 3000 kuna jedva pokrijem špeceraj. Muž plati režije, kćer je radila sezonu”, rekla je radnica  iz Hrvatske istraživačima CCC-a. Druga dodaje: “Željela bih da nisam u grču cijelo vrijeme. Uvijek imam 10 kuna u novčaniku, ali samo gledam kako da ih ne potrošim.”

Prema istraživanju provedenom krajem 2019. minimalna plaća u Hrvatskoj iznosi 64 posto od iznosa koji se smatra pragom siromaštva. Jaz je još veći kad minimalce usporedimo s iznosom tzv. dostojanstvene plaće (living wage), koju zagovara CCC. Po njihovoj definiciji dostojanstvena plaća treba biti dovoljna da radnici i njihove obitelji mogu priuštiti pristojan životni standard. Treba biti zarađena u standardnom radnom tjednu maksimalnog trajanja 48 sati, i mora pokrivati troškove hrane, vode, stanovanja, obrazovanja, zdravstvene skrbi, prijevoza, odjeće i diskrecijske zarade, što uključuje uštedu za neočekivane situacije.

Minimalna plaća u Aziji varira od 21 posto iznosa dostojanstvene plaće u Bangladešu do 46 posto u Kini (prema istraživanju iz 2019). U proizvodnim zemljama Europe ponekad nailazimo i na veću razliku, od 10 posto u Gruziji do 40 posto iznosa dostojanstvene plaće u Mađarskoj. U Hrvatskoj minimalac iznosi oko 36 posto iznosa dostojanstvene plaće.

Mnogi brendovi odbijaju preuzeti odgovornost za radničke plaće, iako su oni ti koji primarno diktiraju cijene rada. Zbog toga što uvjetuju što jeftiniju proizvodnju proizvodne cijene odjeće su minimalne, dok se tržišne penju u vrtoglave visine. Za usporedbu, cijena jedne košulje koju njemački brend plaća tvornici u Hrvatskoj je 30ak kuna (što treba pokriti gore nabrojane troškove), dok je tržišna cijena od 350 kn do više od 1000 kn.

Foto: CCC

U isto vrijeme brendovi tvrde da proizvode etično i održivo. Vrlo često radi se samo o praznim riječima. Na primjer, neki od ciljeva održivosti njemačkog brenda Hugo Boss su “Bez siromaštva” i “Zaustavimo glad”. Njihovi radnici u Bugarskoj zarađuju oko 1500 kn mjesečno, a u Hrvatskoj oko 3000 kn, odnosno od 20 do 32 posto dostojanstvene plaće.

Clean Clothes kampanja smatra da brendovi trebaju preuzeti odgovornost za radnike u tvornicama koje za njih proizvode, bilo da su u njihovu vlasništvu, bilo da se radi o kooperantskim tvornicama. Trebali bi povećati cijene koje plaćaju dobavljačima, a budući da zbog profitne orijentiranosti vjerojatno neće to napraviti svojevoljno, aktivisti i radnici unutar modne industrije morat će izvršiti pritisak na njih. Da bi došlo do toga, najprije moramo znati nešto više o njihovim dobavnim lancima.

Pod pritiskom CCC-a neki brendovi već su objavili dio podataka. Npr. Hugo Boss objavio je na svojim web stranicama imena i lokacije tvornica koje proizvode odjeću za njih, no ne znamo koliko radnika je u njima zaposleno, u kakvim uvjetima proizvode odjeću, koliko zarađuju itd. Također, informacije o nižim razinama dobavnog lanca potpuno nedostaju. Kooperanti, radnici koji rade od kuće, radnici koji proizvode i prerađuju sirovine potpuno su nevidljivi. Situacija je slična za mnoge druge brendove, a neki čak kriju osnovne informacije poput proizvodnih lokacija.

Lažno obećanje održivosti

“Transparentnost dobavnih lanaca prvi je korak prema poboljšanju uvjeta rada”, smatra CCC, no, “nije rješenje. Brendovi koji otkrivaju podatke o proizvodnim lokacijama nisu bolji od brendova koji to ne rade. Objavljivanje podataka ne znači da su plaće i radni uvjeti bolji. Samo čini lakšim utvrđivanje tko je odgovoran za kršenja radničkih prava. Poznavanje brendova za koje tvornica proizvodi može pomoći u rješavanju problema vezanih uz uvjete rada”, objašnjavaju.

Zato je CCC počela razvijati Fashion Checker (Kontrolor modne industrije), dostupan i u hrvatskom prijevodu. Radi se o alatu koji daje podatke o dobavnim lancima velikih svjetskih brendova, a čiji je cilj povećanje transparentnosti.

Jesu li radnici koji proizvode našu odjeću plaćeni dovoljno za život, plaća li neki modni brend dostojanstvenu plaću radnicima u svom dobavnom lancu, kolika je razlika između plaća koje radnici u pojedinoj zemlji zarađuju i procijenjenih dostojanstvenih plaća neka su od pitanja na koja Fashion Checker nastoji dati odgovor.

Jedan od najvažnijih podataka koji su potrebni kako bi se izvršio pritisak na modne brendove jest podatak o radničkim plaćama. Taj podatak “trenutno je jedini pouzdani način da saznamo plaćaju li brendovi tvornicama u svojem dobavnom lancu dovoljno da bi mogle funkcionirati sigurno i pravedno”, objašnjavaju na web stranicama Fashion Checkera. Naglasak je stoga, na prikupljanju obračuna plaća, i tumačenju tih informacija kroz terenske intervjue s radnicima koja provode sindikati i nevladine organizacije.

Takva istraživanja do sada su napravljena u pet zemalja: u Indoneziji, Kini, Hrvatskoj, Indiji i Ukrajini. Za te zemlje na Fashion Checkeru možemo saznati informacije o uvjetima rada, zaštiti na radu, razlici između plaća muškaraca i žena, načinu zapošljavanja, radnom vremenu, prekovremenim satima, sindikatima.

Drugi izvor informacija su upitnici koje je CCC poslao na adrese više od 90 brendova, pitajući ih kakve su korake poduzeli da bi radnicima u svom dobavnom lancu isplatili dostojanstvene plaće. Tako na glavnim infografikama saznajemo najprije osnovne informacije o brendu koji nas zanima: njegovo sjedište, godišnji profit i zemlje u kojima proizvodi.

Potom koji brendu daje ocjene za isplatu dostojanstvene plaće: A je najbolja ocjena, a E najlošija. Transparentnost brendova ocjenjuje se u zvjezdicama, a također možemo saznati jesu li obećali isplatiti dostojanstvenu plaću, imaju li akcijski plan kako da to postignu itd. Ako je brend javno objavio listu dobavljača, ona se također može naći na Fashion Checkeru. Klikom na imena tvornica s liste, saznajemo više o njima, a da bi saznali više o brendu, možemo pogledati njegov puni profil.

Foto: Print screen Fashion Checker

Kako bi prikupio dodatne podatke o dobavnom lancu CCC je surađivao sa stručnjacima poput WikiRate i koristio podatke skupljene u registrima Open Apparel i Open Corporates, a istraživanje je financirano iz sredstava Europske unije, u okviru projekta Clean Clothes kampanje “Achieving Living Wages Through Improved Transparency”, koji u Hrvatskoj vodi Novi sindikat.

“Današnja moda obećava održivost, savjesnost, pravednu i zelenu politiku, ali bez transparentnosti i plaća od kojih se može živjeti. Isplaćivanje sirotinjskih plaća direktno utječe na održivost i otpornost cjelokupnog gospodarstva. Košulja od organskog materijala proizvedena za sirotinjske nadnice nije održiva niti bi trebala biti smatrana takvom. Sistemska promjena u modnoj industriji nedvojbena je nužnost, ali sistem najprije treba osigurati životne uvjete za milijune odjevnih radnika koji su njime najviše zahvaćeni”, smatra Clean Clothes kampanja.

CCC pripisuje odgovornost za poštivanje ljudskih prava i isplatu dostojanstvene plaće modnim brendovima, stoga su njihovi glavni zahtjevi usmjereni njima:

1. Budući da su niske cijene koje brendovi plaćaju dobavljačima jedan od glavnih uzroka niskih plaća u tekstilnoj industriji, brendovi se moraju obvezati na isplatu dodatka za dostojanstvenu plaću za svaku narudžbu. Taj bi novac bio namijenjen izravno za isplatu plaća umjesto za druge proizvodne troškove. Na taj način brendovi mogu biti sigurni da radnici u njihovu proizvodnom lancu zarađuju dovoljno za život. Iznos mora biti dovoljan da se do 31. prosinca 2022. zatvori jaz između realne radničke plaće i dostojanstvene plaće u svom dobavnom lancu.
    
2. Brendovi moraju javno objaviti podatke o svom proizvodnom lancu u formatu s kojim aktivisti i sindikalisti mogu raditi.

“Vrijeme je da počnemo koristiti dostupne podatke kako bi istaknuli kršenja ljudskih prava u modnoj industriji i dobili konkretna, značajna i mjerljiva povećanja plaća u cijelom dobavnom lancu. Radnici zaslužuju bolje. Kupci zaslužuju bolje. Vrijeme je da preraspodijelimo bogatstvo i moć”, poručuju iz CCC-a.

Co-funded by EU

Autorica teksta i naslovne fotografije: Ana Vragolović

Tekst je izvorno objavljen na portalu Radnička prava, 31. 3. 2021. pod naslovom "Fashion Checker - čekirajte kako se proizvodi vaša odjeća"